Zbogom Đaka

  • 22.10.2017
  • Glazba
  • Slavonski Portal

Loše vijesti se šire brže od onih dobrih, pa smo tako saznali kako je prošle noći s ovoga Svijeta otišao Mišo Đaković Đaka, legenda novogradiške rock scene, vanserijski glazbenik, virtuoz električne gitare, ali i boem, osobenjak, neprilagođen pogotovo za male gradske ili bolje rečeno ove više ruralne novogradiške prostore, gdje je proveo gotovo cijeli svoj život. Generacije novogradiških srednjoškolaca sjećat će ga se kao dugokosog gitaristu koji je za lijepog vremena u mladosti često svirao na klupi na rubu novogradiškog parka. Đaka je promijenio puno bandova a dosta vremena proveo je i kao ulični svirač električne gitare u brojnim gradovima, najčešće uz naš Jadran. Znali smo se zezati pa reći kako je „toliko dobar da ne može s nikim svirati“. I doista ima tu i istine jer kad bi on „skinuo“ pjesmu ili gitarski solo, to bi bilo „u detalj“ pa ga je nerviralo kada bi drugi „fušali“ u pratnji. Njegov repertoar je bio svjetski, a gard totalno rockerski. Pratio je trendove i bio u stanju u originalu odsvirati i najzahtjevnije dionice. Živio je rockerski i istinski poznavatelji rock and roll-a itekako su ga respektirali ne samo u Hrvatskoj nego i znato šire. Život ga, blago rečeno, nije mazio, no usprkos teškoj socijalnoj situaciji, zahvaljujući svom odricanju i od hrane, uspio si je kupiti gitaru kakvu je želio pa tako njegov Schecter ili Fendere na kojima je svirao, mnogi znaju. Volio je puno pričati o gitarama, svirkama, pjesmama, i jedan je od onih  „iz stare rockerske garde“ koji je doista intenzivno živio po rockerskim životnim motivima. Zdravlje mu je, pogotovo zadnjih godina, bilo jako narušeno i borio se s teškom bolešću. Možda su brojne neprospavane sviračke noći, putovanja, što bi netko rekao „neuredan život“ vremenom došli na svoje? Božja volja je tu ipak presudna, no kada je riječ o Đaki on je sigurno bio dobronamjeran „čovjek od glazbe“ koji nije dijelio ljude ni po nacionalnosti, ni po boji kože niti po bilo kojem drugom mjerilu. Đaka zapravo nije bio Novogradiščanin nego svjetski čovjek koji je potpuno odudarao od lokalnih stereotipa i pravila. On ih je svjesno krišio, i zapravo je živio onako kako je htio, a ne kako drugi hoće. Svirali smo jedno vrijeme zajedno u tzv „Green bandu“ u vrijeme dok su u gradu još bili i vojnici UNPROFOR-a i kad se smrad oružja i smrti osjetio s obližjnje bojišnice. Svirali smo Hendrixa, Stonese,Bowiea, i ostale „klasike“ tu je bio i Damos i Troga i još nekolicina neobičnih rockerskih likova. Vikendom bi smo „gadno prašili“ kod Slavka Sremca u „“Green club-u“. To je bilo toliko dobro da bi mnogi „ostali paf“ na ono kako smo zvučali. Nije bila neka lova, ali je furka bila svjetska, a domaće crno vino koje je Đaka donosio bilo je nešto kao tajanstveni vitaminski eliksir. Atmosfera je bila posebna. Godine nakon toga u sviračkom smislu i nisu baš nešto vrijedno spomena. Uvijek bi smo se srdačno pozdravili kada bi smo se sreli. Ipak smo mi, što bi Mark Knopfler rekao „bili braća po oružju“. Prošli, a eto sad ispada i zadnji put, on je mene upitao“ „Kako si, jesi zdrav?“ To me malo iznenadilo jer je eto umjesto uobičajene priče o svirci temu skrenuo na zdravlje. Znao sam da ga to jako brine. Bio je to naš zadnji susret, na rubu parka, točno tamo gdje sam ga i ja kao klinac prvi put čuo kao svira i pjeva. Zbogom Đaka, ako tamo gore ima kakva gitara, ona će sigurno u tvoje nježne sviračke ruke.           Posljednji ispraćaj Miše Đakovića - Đake je u utorak, 24. listopada, 2017. u 15:00 sati na Gradskom groblju u Novoj Gradiški.