Sjećanje na diktatora

• 24.12.2013
• Kolumna
• Slavonski Portal

Tko će nas ubuduće nasmijavati (ismijavajući apsurdnost našeg življenja u kvazi-demokraciji), kada nas je ove godine napustio Željko Malnar (a nešto ranije i njegov ministar Ševa)? Država Peščenica se izborila za svoju samostalnost unutar Republike Hrvatske zahvaljujući svome diktatoru Malnaru a svima nama su pokazali kako u metropoli  Zagrebu žive i dragi srdačni mali ljudi kao što je Cigo, Jajan i drugi. Peščenica je dakle obezglavljena jer nema svoga vođu, no Hrvatska ne mora brinuti jer tu je naš dragi blagi Ivo iz Banskih dvora koji će nas nastaviti voditi žestoko u stilu „tiha voda brijege dere“.„Svi smo mi Noćna mora!“- mogao bi glasiti grafit ispisan na zidovima tvornice u kojima su nekad radile tisuće ljudi i u našim gradovima primjerice Slavonskom Brodu ili Novoj Gradiški. Trebamo li prestati davati nadnaravne moći našim političarima i lokalnim šerifima koji odlučuju često o našim sudbinama ili se početi šegačiti jer bar ćemo se kroz šalu moći narugati vlastitoj sudbini? Treba li nama diktator tipa Malnara da nam barem u terminu noćnog tv programima razvedri misli i indirektno kaže kako si ne trebamo umišljati kako smo nešto jako važni jer smo i mi Peščenica ma gdje bili diljem Lijepe naše? Kroz tešku zafrkanciju nam je demonstrirao kako Predsjednik mora imati obilježja moći te da je pučanstvo (raja) zapravo mizerija koja itekako ima mozga, ali se eto da iskorištavati. I ugostio je Malnar političare, glazbenike, sportaše, otvorio telefonske linije pa je bez cenzure bilo „peri-deri“. I pokazalo se koliko samo kod ljudi ima vulgarnosti, krvoločnosti, mržnje, prezira, neljudskosti, ali i duhovitosti, poštenja i svega ostalog. Umjesto da medije koriste kako bi nam donosili radost i veselje posjednici ih nude političarima da se tu međusobno svađaju i nadmudruju dok nam je sve teže i gore ponajprije u socijalnom, ali i u svakom drugom pogledu. Žao mi je što smo i ove godine ispratili na „onaj svijet“ neke drage osobe koje su nam život činile ljepšim i dražim. „Žuti žutuju a crveni putuju“- kažu naše mudrice šokačke bakice, ali eto „jedna ura tri pandura, svakom dođe smrtna vura“. Neki ljudi ipak za sobom ostavljaju ponešto dublji trag kojeg ček i vrijeme malo teže briše. Sjetimo ih se ponekad, nekog od najbližih ili nekog tko nam je zbog nečeg bio simpatičan i drag. To su mali sjajni komadići našeg sjećanja. U svemiru u trenutku smrti jedne Zvijezde dogodi se eksplozija koja zasjeni tisuće Zvijezda oko sebe. Svaki kraj treba shvatiti kao novi početak. Klikom na link možda si omogućite barem koju minutu smijeha. Probajte.

http://www.youtube.com/watch?v=emIRXxLZ2xs