OPG Vere Sokić – kad konačno u životu radiš ono što voliš

• 08.08.2018
• Gospodarstvo
• Slavonski Portal

Prolom oblaka u Cerniku, kiša lije nemilice i duž malog jarka u sokaku već se slijevaju oborinske vode prema cesti i obližnjem potoku Šumetlici. „Mi smo ovdje na brdu, tu nam je sve, i vrt i voćnjak, a čim padne jača kiša sve se slijeva prema dvorištu i cesti. Ove godine nam je neobično ljeto, to su nam rekli i jučer turisti u Rovinju. Nema kupanja, pa šeću gradom i još više navraćaju do našeg štanda nešto kupiti. Ta kiša dakle i nije nešto loše za nas ove godine.“- kaže nam na srdačnom dočeku u svom dvorištu uvijek dobro raspoložen Zdravko Sokić, onako pokisao na trijemu dok i ruku odlaže posudu punu tek ubranih šljiva, krušaka i jabuka. U kuhinji pored štednjaka supruga Vera, a okolo nje nema čega nema od povrća, tu su tek ubrane ljute papričice, kopar, lovor, paradajz, krastavci, tikvice,... „Dobrodošli u naš proizvodni pogon.“- kaže sa smješkom i dodaje „Ako nismo na putu gdje prodajemo te naše proizvode onda smo ili u vrtu, voćnjaku ili šumi, a onda tu u kuhinji gdje se kuha i sve to sprema.“ Bračni par Sokić nam je na raspolaganju za razgovor i odgovore na sva naša pitanja, osvježenje je na stolu, pa krećemo.

Kada ste se počeli baviti ekološkim uzgojem voća i povrća te plasiranjem na tržište hrane proizvedene po starim recepturama? Otkud ideja za takav poslovni pothvat i jeste li zadovoljni i uspješni u tome?

Krenuli smo 2010. godine kada smo se prvi puta pojavili na jednom od sajmova sa svojim tjesteninama i od tada za nas zna šira javnost. Daleko prije smo mi već za sebe proizvodili cijelu paletu proizvoda, npr. zdravu zimnicu po starim recepturama bez ikakvih dodatnih zaštitnih sredstava odnosno kemije. Pravili smo razne pekmeze: od šipka, šljive, zeleni pekmez (rajčica+limun), i pekmez od buće sa dodanom narančom, sirupe od šipka, bazge (bobice) i bazge (cvijet). Od povrća imamo kisele tikvice, ajvar, ajvar s vrganjima, pasiranu rajčicu, ciklu, pastu od medjeđeg luka, čičoka+medvjeđi luk. Imamo i paletu posebnih čajeva, sušeno voće i povrće, slane i slatke delekatese, alkoholna pića, ulje i ocat, domaća jaja, prirodne preparate i kozmetiku, sušene gljive, kolače i slastice itd. Ono glavno po čemu smo poznati pa i originalni su tjestenine i to: široki rezanci s medvjeđim lukom, koprivom, vrganjima i mrkim trubačama, a uz to na tržište plasiramo i pekmez od buče i šipka, salatu od čičoke i medvjeđeg luka i ajvarganj (ajvar s vrganjima), pesto od medveđeg luka. Sve što ide na tržište udovoljava odgovarajućim kriterijima koji su zakonski propisani, a tu mislim i na higijensku ispravnost, i čitav niz drugih pravila. Kod nas u Hrvatskoj to nužno mora biti i komplicirano, ali već smo se na to navikli. To smo sve morali proučiti i ishoditi odgovarajuće dozvole. U prošlih 8 godina proputovali smo tisuće kilometara duž naše lijepe Hrvatske. Sada u vrijeme ljetne sezone najviše smo duž Jadrana, od Istre do Dalmacije, a u ostalom dijelu godine više smo na kontinentalnom dijelu, na brojnim tradicionalnim sajmovima. Posebno bih pohvalio rad Turističke zajednice Istarske županije. Oni imaju jednu sjanu brošutu u kojoj je navedeno po danima gdje je i kad u kojem mjestu kakva fešta, pa mi onda znamo kud nam je poći postaviti štand. Mi idemo kupcima „na noge“, što nije lako ali ako želite pokriti troškove i nešto zaraditi, to se tako radi. Tako rade i u Francuskoj, Italiji i drugdje. Sada već svakodnevno doživljavamo kako nas ljudi zovu i naručuju od nas npr. tjestenine za svoje male konobe i restorane. U Istri je tradicija proizvodnje i konzumacije tjestenina i tu smo se izvrsno pozicionirali. Prepoznatljivi smo po originalnim i kvalitetnim proizvodima. Kupci nam se sami vraćaju i preporučuju drugima što je najbolja reklama i poticaj za daljni rad i napredovanje. Mi smo postigli svoj cilj. Bilo je trenutaka u životu kada smo se upitali: Pa Bože mi moramo nešto smisliti kako ne bi smo samo preživljavali od malih mirovina? Supruga je ostala bez posla, a i ja nisam navikao sjediti i kukati, i tako je sve krenulo.

Rekli ste kako nije bilo lako doći do ovog stadija uspješnosti. Planirate li se dalje razvijati? Kako ocjenjujete trenutne tržišne i druge uvijete u kojima djelujete?

Ma vidite, volim se našaliti pa reći kako ja imam rješenje za cjelu Hrvatsku a ne samo za sebe. Jedan moj prijatelj Austrijanac je rekao kako su oni imali problem kako riješti gospodarske probleme, pa su kao prvo vratili porezni sistem „od Marije Terezije“. Umjesto fantaziranja sa fiskalizacijom ima daleko jednostavnijih načina kako država može uspješno ubrati svoj porez. Dakle odredi se paušal kojeg obrtnik može platiti i svi su zadovoljni, sigurni, i imaju volju raditi i razvijati se a ne strahovati. Kod nas se trenutno naveliko zatvaraju obrti jer ljudi ne mogu naplaćati prevelike namete, a i nema fleksibilnosti prema njima kao poreznim obveznicima. Floskule o „spajanju zelene i plave Hrvatske“ su samo želja od koje neće biti ništa jer se ne vodi briga o proizvođačima na pravi način. Hotelske kuće imaju tzv. centralnu nabavu gdje se pojedinačni mali proizvođači ekološki proizvedene hrane ne mogu plasirati. Problemi su i u turizmu na ruralnim područjima gdje su OPG-i podkapacitirani i ne mogu recimo na jednoj destinaciji ponuditi 50 kreveta za noćenje i slično. Ne radi se na brand-iranju i isticanju nekih specifičnosti i originalnosti, itd. Usprkos svemu evo mi smo nabavili jedan stroj za obradu šipka kako bi smo pravili izvrstan domaći pekmez, sami smo si napravili sušaru za tjesteninu te po malo nabavljamo ono što nam treba, npr. za sušenje malih količina jabuka ili kuhanje pekmeza od šljiva po staroj recepturi. Zainteresirani smo i za korištenje poticajnih sredstava i novca iz EU fondova koje je moguće dobiti preko odgovarajućih natječaja. Nastojim proizvesti i nešto što drugi nemaju, npr. pekmez od luka, pekmez od divljih malina i kupina ili začinske soli sa borovim iglicama i divljim origanom sa Psunja.

Vi se na neki način vraćate krijenima i tradicijskoj prehrani. Prepoznaju li kupci vašu originalnost i kvalitetu?

Pa naravno. Vi bi ste se iznenadili kada bi ste vidjeli koliko su domaći, a posebno inozemni ljudi ekološki osvješteni i kako prepoznaju i poštuju kvalitetu. Oboje smo inače planinari i od mladosti smo na obroncima Psunja i drugih planina, a imamo veliko iskustvo u prepoznavanju ljekovitog bilja i gljiva. To ne može raditi svatko. To nisu neke velike količine. Uzmite samo pekmez od šipka. Pa treba to nabrati, a zatim slijedi stara tehnologija proizvodnje koja nema veze za industrijskom proizvodnjom. Ima tu paradoksa. Kako ćete ispeći pekmez od šljiva u kazanu na tradicionalni način ako pravilnici nalažu da se to radi u steriliziranoj kuhinji? Kako ćete napraviti odgovarajuće brašno npr. s koprivama, ako vam zakonski pravinici ograničavaju postotak primjese na samo 5 %. Tu su i dozvole za branje gljiva. Takvi i slični uočeni problemi u praksi još se razmatraju i pokušavaju kvalitetnije riještiti na državnoj zakonodavnoj razini.

Za kraj spomenimo vašeg sina koji je profesionalni kuhar i nažalost, poput brojnih drugih, zbog zaposlenja je otišao u Njemačku.

Gospođa Vera kaže: „Pa da, naš Marijan je profesionalni kuhar. Najprije je otišao on, a onda i supruga. Zajedno rade svoj profesinalni kuharski posao. On je  „uz šporet“ obožavao biti još kao dijete sa nekih nepunih 5 godina. Kad sam došla iz rodilišta s drugim djetetom on me dočekao s kavom koju je sam skuhao. Nije dao bakama da to one naprave. Uvijek nas je iznenađivao svojim kuharskim vještinama i ljubavlju prema tom poslu. On nas je i inspirirao za te neke posebne recepte i savjetovao nas oko proizvodnje tjestenina ili začinskog bilja. On voli eksperimentirati sa hranom i u tome je vrlo uspješan i poštovan. Kada je trebao odabrati školovanje za svoje životno zanimanje nije nimalo dvojio. Mi smo mu rekli da ne mora to biti to što on voli kao hobi, ali on je rekao kako to želi biti u životu pa smo ga podržali. Za razliku od njega ja sam cijeli svoj životni vijek nažalost radila ono što baš nisam voljela osim ovoga što radimo sad moj Zdravko i ja. U tom uživamo, to volimo. Zdravko je odličan promotor naših proizvoda jer je druželjubiv i zabavan. Kad dođemo negdje i postavimo štand ja mu kažem neka ode negdje na kavu jer ne moramo oboje stalno biti kraj artikala. On ode, i nedugo za tim počnu dolaziti kupci. Neki nas već znaju od prije, a neke je Zdravko poslao jer im je nahvalio naše proizvode.