Arheologiju zamijenio autoelektričarskim zanimanjem i nije požalio

  • 08.10.2018
  • Gospodarstvo
  • Slavonski Portal

Razgovor s autoelektričarom Donaldom Josipovićem objavljen nedavno u jedinom tjedniku u Brodskoposavskoj županiji u POSAVSKOJ HRVATSKOJ

Prezime Josipović – pravi brand

U novogradiškom kraju trenutno ima podosta autoelektričara, što s prijavljenim obrtom, što onih koji tu djelatnost obavljaju uz ostale razne automehaničarske poslove, no godinama je prezime Josipović ipak pravi brand čim pomislite na razne žice u automobilu, struju, akumulator, kleme, alternator, anlaser, termostat, klimu i sl. Svoj profesionalni radni vijek gospodin Josip je uspješno doveo do mirovine u kojoj sada uživa te vrijeme krati najdražim hobijem –ribolovom. Za svog života nakon završene autoelektričarske škole u Požegi 1970. godine, pokrenuo je ne jednu nego tri radionice, opremio ih svim potrebnim alatima i strojevima i dakako nadao se kako će njegov sin Donald, kada za to dođe vrijeme, preuzeti uhodan i afirmiran busines. Logičan je to slijed jer je Donald poslije škole svakodnevno pomagao ocu u radionici i vremenom odlično naučio taj posao, otkrio mnoge tajne i rješenja problema u praksi. Mi smo porazgovarali sa Donaldom Josipovićem koji je uspješno nastavio posao svoga oca. Evo najzanimljivijih detalja tog razgovora u njegovoj radionici.

Radom i zalaganjem do usjeha na tržištu

„Kada je trebalo upisati srednju školu rekao sam roditeljima kako bih želio pohađati neku srednju školu poslije koje bih mogao upisati Arheološki fakultet. I dan danas me fasciniraju povijesni detalji, predmeti, spoznaje o starim civilizacijama i kulturama. Ipak dan uoči upisa u srednju školu majka mi je rekla kako bi bilo dobro da promislim još jedanput jer je otac ima vrlo uspješan obrt i odlično opremljenu radionicu, a i ja sam već tada puno znao o tom poslu jer sam tati bio desna ruka. I eto poslušao sam majku i predomislio se u zadnji čas, i dobro sam napravio. Završio sam  Elektrotehničku srednju školu u Novoj Gradiški. Često sam učio na tatinim greškama a ne na svojim. Prve dvije njegove radionice bile su u Ljupini, a ova treća otvorena 2000.-te je ovdje u Novoj Gradiški u Ulici Alojzija Stepinca. Tu se radi cijeli spektar vozila, od traktora, preko osobnih automobila, komercijalnih vozila teretnog programa, sve do posebnih građevinskih strojeva npr. za komunalne tvrke pa čak i one koji s koriste u kamenolomima, šumama i na raznim terenima. Popravci se obavljaju ne samo u radionici nego vrlo često i na terenu. Uposleno je nas dvoje, ja kao glavni majstor te moj radnik Stjepan Stipić. Posla hvala Bogu imamo dosta, pa radimo puno svaki dan. Od opreme i alata mislim kako imamo sve što nam je potrebno jer godinama sustavno u to ulažemo i to je jednostavno nužno kako bi ste ljudima mogli pružiti kvalitetnu uslugu. Npr. za dijagnostiku postoji više uređaja koji su dakako u novije vrijeme potpuno kompjutorizirani. To koristimo za novija vozila i strojeve. Ljudi u šali znaju reći kako podignu haubu od svog novog automobila i vide neljepnicu na kojoj piše „ne diraj ništa nego idi kod ovlaštenog servisera“. Od zaštitnog poklopca niti ne vide motor i ostalo, jer takav automobil zapravo u tehnološkom smislu sofisticirani uređaji u kojem kompjutor kontrolira ne samo ubrizgavanje goriva nego stotine drugih funkcija. Dijagnostički uređaj nam na ekranu ispiše sve probleme i onda pristupamo rješavanju. Starija vozila je u svakom slučaju puno lakše popravljati ali ona su kvarljivija a to baš nije isplativo za vlasnike. Za njih se može naći i polovnih dijelova pa popravak bude i znatno jeftiniji. Moja preporuka svim vozačima je ta kako trebaju reagirati čim uočen nekakava kvar ili poteškoću, a ne čekati da od malog nastane veliki problem. Tijekom godine barem jedanput preventivno treba sve pregledati oko elektroinstalacija. Vozilo mora biti uvijek tehnički ispravno i to je najvažnije zbog osoba koje se u njemu voze. Komercijalna vozila obvezno moraju imati aparat za gašenje u vozilu, ali za preopručiti ga je i svim drugim vozačima ako su u mogućnosti neka ga kupe i imaju u prtljažniku. Možda će njime i nekom drugom moći pomoći ako se zateknu u nekoj neprilici. Uvijek nastojimo pomoći ljudima kako bi se nastavili služiti automobilom, ali da budu i sigurni u njemu. Najčešće kod starijih vozila imamo izmjene žaruljica i rješavanje problema s anlaserima, alternatorima, akumulatorima i sl. Kod novih vozila moramo imati specijalne alate ili bolje rečeno posebna i specifična softverska rješenja, a treba i znati s tim raditi, pa smo mi još uvijek u fazi cjeloživotnog učenja. Ja ne znam na koliko sam već bio posebnih seminara, edukacija, obuka, a sve sam to morao platiti iz svoga džepa. Da to nisam činio, i još uvijek ne činim, ne bih ni mogao ovo raditi. Naše tržište i naše stanje ekonomije ne ide „ruku pod ruku“ s novim tehnologijama. Katkada bude neobjašnjivih kvarova i na novim vozilima. Nekad se to događa primjerice zbog aditiva koji se koriste iz ekoloških razloga. U inozemstvu ljudi npr. u Francuskoj ili Njemačkoj uglavnom toče pun tank goriva, a kod nas se toči po 100 kuna pa je tank uvijek blizu rezerve. Onda se znaju događati problemi. Od ostalih detalja vezanih uz posao mogu reći kako danas npr. ne možete raditi bez kvalitetne dizalice koja poprilično košta. Morate dakle stalno biti na raznim specijalizacijama. Seminar od 2 dana košta oko dvije i pol tisuće kuna, ali što ću, moram tamo biti i stalno učiti kao školarac.

Kako država i drugi mogu pomoći obrtnicima

U današnje vrijeme kada puno mladih stručnih ljudi odlazi u inozemstvo država bi morala davati subvencije i pomagati konkretnije razvoj obrtništva, pogotovo kada je riječ o kupnji novih alata i strojeva i uređaja. Konstatno se u autoindustriji podiže kvalitativni standard. Npr. ne možete sa starim uređajem za punjenje klima riješti najnovije automobile. Što vam preostaje nego kupiti novi. Treba osigurati povoljnije kredite uz što niže kamate. Ja sam osobno do sada koristio samo 15 tisuća kuna sredstava za samozapošljavanje i u posao sam do sada ulagao samo vlastita sredstva. Naravno da sam sada zainteresiran i za kredite i razna bespovratne i druge potpore iz sredstava EU fondova. Ja želim ovaj posao raditi još podosta vremena, pa će biti nužno i dalje nastaviti investirati kao i do sada. Svome radniku moram dati dobru plaći i osigurati mu uvijete za rad ali i njegovo slobodno vrijeme i ne mogu zapošljavati još ljudi pa ih držati na nekakvim minimalcima i iskorištavati ih. I moj radnik mora solidno živjeti i imati vremena za sebe i svoju porodicu. Tu ne smije biti neredovitih isplata ili raznih zakidanja. To nije ljudski i ja takav ne želim biti.

O obitelji, slobodnom vremenu i budućnosti

Moja supruga i ja imamo dvoje djece i nastojimo našoj obitelji priskrbiti sve što je potrebno. Kći već ima 18 godina i pohađa četvrti razred srednje škole dok je sin u osmom razredu osnovne škole i pokazuje veliku sklonost prema kompjutorima i novim tehnologijama. Primjećujem kako već sad ima poprilična znanja na tom području. Posluša uvijek kada mu kažem kako treba pomoći oko slaganja alata ili počistiti radionicu, ali čim ima slobodnog vremena eno ga za PC-em. Ne bi me čudilo da jednog dana upiše fakultet elektronike i računalstva a tko zna, možda krene i mojim i djedovim stopama. Otac je uvijek volio ribolov a moj hobi su antikviteti, razne starine, arheološka istraživanja, izložbe, fotografiranje artefakata i slično. Imam u cerničkom kraju malo imanje, malo voćaka i kutak za ugodne trenutke u miru prirode. Nisam požalio što nisam postao arheolog nego sam autoelektričar. U životu nemam nekih velikih prohtjeva i živim za obitelj i za našu sreću, a sve do sada sam postigao radom a ne nekakvim nečasnim radnjama. Volio bih kada bi sin naslijedio ovaj posao, no nije nužno i to mu ne namećem kao nekakav imperativ, dapače, samo neka našu djecu život povede pravi putem. Neka se afirmiraju kao ljudi u punom smislu te riječi i da budu zdravi i sretni svojim životima.

Autor teksta i fotografija: Antun Toni Brađašević